Sve knjige koje ste dosad objavili su povijesni ljubavni romani. Postoji li neki razlog za to?
T.D.: Volim čitati takve romane, pa sam ih vjerojatno zato počela i pisati. Katkad me ljudi pitaju hoću li ikada napisati roman suvremene tematike. Dosad još nisam osjetila poriv da to učinim, no možda jednom hoću. Trenutačno, međutim, imam u glavi puno ideja za povijesne romane i uživam ih pisati.
Ali vi ste iz južne Kalifornije, a radnja vaših knjiga smještena je u Englesku.
T.D.: U nekoliko sam navrata posjećivala Englesku radi istraživanja za svoje knjige. To je uvijek dobra izlika za putovanje. Ali, da, doista pomaže vidjeti mjesta o kojim pišeš, istraživati lokacije, crpsti inspiraciju iz njih… No mene je oduvijek privlačila povijesna romansa, još od mojih tinejdžerskih dana. Mislim da mi je mozak jednostavno tako programiran – kad razmišljam o ljubavnoj priči, uvijek je u njoj puno dugmadi, rukavica, podsuknja…
Po zanimanju ste knjižničarka. Pomaže li vam to u istraživanju tema i povijesnih podataka koje ćete koristiti u knjizi?
T.D: Da, doista pomaže. No katkada zna i usporiti sam proces pisanja, jer se toliko udubim u istraživanje da bih radije nastavila to raditi nego pisati knjigu. Čim počnem kopati po internetu izgubim se u svim tim zanimljivim tekstovima i to zna potrajati prilično dugo. Obožavam tu pripremnu fazu nastanka knjige, tako da to uopće ne smatram obvezom, nego užitkom.
Vaše knjige sadrže neuobičajeni pogled na englesku povijest. Vaše se heroine bave zanimanjima koja nisu baš bila tipična za žene toga vremena. Pretpostavljam da ste pritom ipak morali donekle paziti na povijesnu točnost.
T.D.: Da, i to je jedan od najzabavnijih dijelova mojeg posla. Na taj način puno toga naučim. Svojim likovima, a osobito glavnim junakinjama, volim dodijeliti zanimljiva zanimanja i hobije, čak i ona koja nisu bila uobičajena za žene iz tog razdoblja. Takvih je žena uistinu bilo kroz cijelu povijest, žena koje su se bavile raznim zanimljivim djelatnostima, istraživanjem i izumiteljstvom, kao i onih koje su samostalno vodile svoje poslove. Međutim, o njima se zna puno manje nego o muškim povijesnim ličnostima, iz jednostavnog razloga što se o ženama nije toliko pisalo. Zato i volim pisati povijesne ljubavne romane, jer tako imam priliku upoznati čitatelje s pričama koje nikad nisu zabilježene… Dakako, one nisu uvijek potpuno istinite, no snažnih je žena oduvijek bilo, kroz cijelu povijest. Meni je to prilično važno – pisati o hrabrim ženama koje su radile velike i bitne stvari. I, naravno, o istim takvim muškarcima. Mislim da bi mi dosadilo pisati povijesne ljubavne romane kad bih obrađivala samo priče iz londonskih plesnih dvorana. Uvijek volim malo proširiti temu pišući i o drugim dijelovima zemlje, drugim staležima, drugim zanimanjima.
Koliko vremena obično utrošite na stvaranje tih “malih svjetova” kao što je, primjerice, Vretenasta uvala?
T.D.: Dobro pitanje. Što se Vretenaste uvale konkretno tiče, bila je to zamisao u stilu; kako bi bilo da se radi o selu nastanjenom isključivo ženama? A onda, baš kao i u Ponosu i predrasudama, u to mjestašce umaršira vojska, odnosno jedinica teritorijalne obrane, i sve se odjednom počne mijenjati. Sve djevojke se uskomešaju, baš kao u Merytonu. Dakle, s time sam počela – malo mjesto u kojem žive same žene i kako će iznenadni dolazak vojnika promijeniti njihove živote. Zatim sam, nakon određenog istraživanja, odlučila u koji ću dio Engleske smjestiti radnju romana. Kasnije sam onamo i otputovala kako bih obišla ta primorska mjestašca i proučavala njihovu povijest – ruševine normanskih zamaka, male čajane… Sve je to pomoglo pri oblikovanju likova i njihovog malog svijeta.
